Razgovarali smo s Markom Dabrovićem, arhitektom i partnerom studija 3LHD, o utjecaju građevinske industrije na emisiju CO2 te strategijama za smanjenje ugljičnog otiska u gradnji koje će uskoro biti i zakonski regulirano
Građevinska industrija kao najveći generator emisija CO2 trebala bi se prilagoditi novoj stvarnosti te postati zelenija, održivija i zdravija. Tema je to o kojoj se među strukom, ali i svim dionicima već dugi niz godina progovara, ali je precizno pitanje koliko se toga i u kojem obliku poduzima. Odgovornost je tu ponajviše na pojedincima, osviještenosti profesionalaca, ali i opće javnosti o potrebi činjenja u kontekstu klimatskih promjena. Što je to održiva gradnja, na koji način se neka zgrada ili prostor mogu kvalificirati kao zeleni projekt, kako se u tome snalazi Hrvatska u odnosu na svjetske i europske standarde, kako odabir građevinskog materijala utječe na ugljični otisak zgrade, stupanj energetske učinkovitosti, otpornost za razne negativne utjecaje, na sigurnost i ‘zdravstveno stanje’ zgrade, njezinu tržišnu vrijednost razgovarali smo s Markom Dabrovićem, arhitektom i jednim od partnera cijenjenog hrvatskog arhitektonskog studija 3LHD.
Čak 39 posto CO2 generira se tijekom gradnje i održavanja zgrade
“Ljudi u svijetu trenutačno stvaraju ogromnu količinu CO2, od toga na građenje i održavanje zgrada otpada 39%. Više nego na industriju s 30% i transport koji generira 22% emisija CO2. Gradnjom nove zgrade stvaramo ’embedded carbon’, odnosno ugrađeni ugljični otisak. Pri proizvodnji svakog materijala potrebnog za izgradnju kao što su: beton, opeka, staklo, aluminij, čelik itd. nastaje ogromna količina CO2 koja odlazi u atmosferu”, objašnjava Dabrović koji ističe da postoji više metoda kako taj otisak možemo smanjiti.
“Prva je ‘ne gradimo ono što ne trebamo’, pokušajmo upotrijebiti što više građevinske mase koju zateknemo. To jako lijepo zvuči, ali nije uvijek sve idealno. Neke zgrade se mogu lako prilagoditi novoj funkciji, ali neke nažalost ne. Srušili smo nekoliko starih hotelskih objekata iz 70-ih i 80-ih godina uz more radi dotrajalosti betonske konstrukcije, novih propisa o sigurnosti, fizike zgrade i potreba za novim instalacijama koje nekad u zgradama nisu postojale. Kako nismo mogli sačuvati sve objekte na kojima smo radili, napravili smo to na vlastitoj zgradi”, poručio je Dabrović čiji se projektantski studio 3LHD, u kojem danas imaju oko 60 zaposlenih, smjestio u nekadašnje zagrebačko kino Urania.
Marko Dabrović, 3LHD, Foto: Jure Živković
“Rekonstrukcijom stare zgrade i čuvanjem konstrukcije iz 30-ih smanjili smo emisije jer smo znatno reducirali ugradnju novih materijala. Osim ugrađenog CO2 pazili smo i na CO2 u fazi korištenja pa smo zgradu vrhunski izolirali i koristimo podno grijanje i hlađenje. Gradnja zgrada koje su kvalitetne i imaju dugi vijek trajanja, koje se mogu transformirati i adaptirati u razne namjene najviše pomaže očuvanju okoliša. Drugi način kako možemo graditi održivo jest da koristimo što lakše materijale, poput drveta. Osim lakoće drvo je idealan materijal jer je tijekom nastanka fotosintezom CO2 iz atmosfere pretvorilo u svoju masu. Nažalost, kod nas se izgubila tradicija gradnje drvom. Osim toga treba graditi materijalima koji se mogu lako reciklirati. Opeku primjerice možemo koristiti tj. reciklirati i upotrebljavati više puta, staklo je 100% reciklabilno. Aluminij je idealan materijal za ponovnu upotrebu, nakon reciklaže zadržava sve fizičke karakteristike. Znači treba pokušati koristiti materijale koji imaju što manji zadržani ugljični dioksid i materijale koji se lako daju reciklirati”, objašnjava.
Poželjno je graditi ostakljene fasade
Osim ugljičnog dioksida, koji je sad jako u fokusu, Dabrović govori kako postoji još puno drugih metoda kako se može graditi pametnije. Poželjno je graditi ostakljene fasade koje imaju zaštitu od sunca te ljeti ne primaju veliku količinu sunčeve energije, ne zagrijavaju se, stoga ih ne treba bespotrebno hladiti. Zimi pak propuštaju puno svjetla u kuću pa nam sunce zagrijava prostor. To je jedan od oblika pasivnog dizajna – da arhitektura nije štetna, da je dobro izolirana, da ima prirodnu ventilaciju, da se proba izbjegavati mehanička ventilacija koliko god je to moguće.
Na pitanje kako će se spomenuto odraziti na njihov posao i što misli o novoj europskoj regulativi s ciljem smanjenja emisije CO2 u gradnji koja bi trebala na snagu stupiti 2026. godine, Dabrović ističe kako se za nju pripremaju intenzivno već neko vrijeme.
“Pokušavamo surađivati s vrhunskim svjetskim i hrvatskim stručnjacima i učiti od najboljih. Na projektima hotela Belvedere u Dubrovniku i na Kampusu Rimac koristili smo usluge njemačke tvrtke Transsolar. Potpuno smo izbacili plin kao pogonsko gorivo i baziramo se na dizalicama topline, korištenju otpadne energije i solarnim elektranama. Cijela tvornica je napravljena tako da se lako da demontirati. Na projektu rekonstrukcije hotela Argentina u Dubrovniku koristimo dizalice topline iz mora i potpuno smo smanjili ovisnost o plinu i nafti. Na najnovijem hotelskom projektu surađujemo s britanskom tvrtkom Atelier Ten”, dodaje Dabrović.
“Kao prvi korak za razumijevanje gdje se krije i koliki je ugrađeni CO2 3LHD je na svojim projektima počeo mjeriti koliko kilograma CO2 će biti ugrađeno po m2 zgrade i pokušavamo taj broj držati što nižim kvalitetnim izborom materijala i optimizacijom konstrukcije. Što se lakši i prirodniji materijali koriste, i što manje betona i čelika, to će zgrada biti karbonski manjeg otiska. Principe pasivnog dizajna na našoj arhitekturi primjenjujemo već jako dugo, to su primjerice konzole prema jugu, zaštite od sunca, zaštita od buke, velike količine krovnih vrtova koji smanjuju utjecaj oborina, sadnja drveća u okolišu koje smanjuje efekt vjetra i vrućine. Primjerice, na Kampusu Infobip smo napravili biodinamičku fasadu. Prekrili smo cijelu fasadu uredske zgrade inox mrežom po kojoj rastu penjačice. U jesen kad lišće opadne svjetlo ulazi u prostor, u proljeće bilje prolista i smanji količinu insolacije. Osim pročelja, na Infobipu smo napravili zelene krovove koji smanjuju zagrijavanje zgrade, stvaraju ugodni vrt za boravak ljudi, upijaju kišu koja sporije prolazi kroz sustav odvodnje. Za održivost ne postoji jedno već mnoštvo različitih rješenja.”
3LHD, Foto: Jure Živković
Još jedna od bitnih stavki u cijelom tom procesu svakako je i edukacija, svjesnost investitora i svih koji sudjeluju u procesu gradnje. Naime, Dabrović naglašava kako je situacija u Hrvatskoj na tom polju na samom početku. Investitorima i klijentima se trude objašnjavati i educirati ih jer smatra da je to njihova uloga. Dodaje kako tu vidi veliki propust države i pojedinih tijela koja bi trebala raditi na edukaciji kako se prilagoditi dekarbonizaciji.
‘Dok se industrija ne prilagodi, sigurno će biti poskupljenja’
Ističe kako su svi koji sudjeluju u gradnji naviknuti na upotrebu određenih građevinskih materijala i načina gradnje. Rječnik arhitekture se potpuno mijenja kad promijenimo materijale za gradnju. “Naime, promjena materijala iz čelika u neki drugi materijal potpuno mijenja raspone, dimenzije i proces montaže, i ne radi se samo o tome da projektiramo novo rješenje, već treba voditi računa da postoji industrija koja podržava tu promjenu. U konačnici je to veliki pothvat”, smatra Dabrović pri čemu nas je logično zanimalo i kako će se ova velika regulatorna promjena odraziti na cjelokupnu financijsku konstrukciju.
“Rekao bih da će, dok se industrija ne prilagodi, sigurno biti poskupljenja. Dobro je što većina firmi koje prodaju svoje građevinske materijale u Hrvatskoj posluje i u inozemstvu, što znači da za sve svoje proizvode moraju imati deklaracije poput EPD (Environmental Product Declaration). Proizvođači moraju dekarbonizirati proizvodnju tako da u svaki proizvod koji se stavlja na tržište uračunaju parametar zadržanog ugljičnog otiska u tom proizvodu. Ako smo prije uspoređivali proizvode samo po cijeni i po estetici sada ćemo ih uspoređivati po tim vrijednostima. Dakle kada biramo neki materijal morat ćemo gledati ne samo koliko košta, nego koliko on pozitivno ili negativno utječe na okoliš”, objašnjava naš sugovornik i ne krije kako će to utjecati i na obujam njihovog posla, odnosno arhitekturu općenito.
Osim proizvođača, banke i veliki investitori moraju raditi ESG izvješća u kojima moraju navesti da njihove zgrade manje troše energije nego prošle godine, da imaju pozitivan utjecaj na kvalitetu boravka i smanjeni utjecaj na okoliš itd.
Puno toga leži u edukaciji ljudi koji odlučuju, političarima koji uglavnom nemaju dovoljno znanja o arhitekturi, urbanizmu…
“Znanja o održivosti tek stječemo i iskustva su jako mala. Struka nam zato postaje sve kompleksnija, a i broj sudionika u procesu projektiranja i gradnje svake godine raste. Primjerice, onog dana kad smo počeli raditi, na tržištu je možda bilo par desetaka vrsta keramičkih pločica, danas ih ima par tisuća. Zaštita od požara nije bila tako komplicirana, fizika zgrada uopće nije bila toliko zahtjevna, kao ni klimatizacija prostora, elektroinstalacije itd.”, objašnjava Dabrović koji smatra da puno toga leži i u edukaciji ljudi koji odlučuju, političarima koji uglavnom nemaju dovoljno znanja vezanog uz arhitekturu, urbanizam, prostor kao ni uz urbanu ekonomiju, ali se nada da će se pronaći metode osvještavanja i usvajanja novih znanja i regulative vezane uz održivu gradnju u Hrvatskoj.
“Ili će nam regulativu nametnuti tržište ili ćemo promijeniti mindset i početi razmišljati da struka treba pokazati inicijativu. Danas nam primjerice tržište diktira gdje će se i kako graditi. Planovi su nam komplicirani, spora je izmjena i onda je primjerice, što je čest slučaj u Hrvatskoj, puno lakše graditi po poljoprivrednom zemljištu na periferiji grada nego urbanizirati neki napušteni prostor u centru grada. To je pak neodrživo jer smanjena gustoća grada i njegova raširenost značajno poskupljuju infrastrukturu.”
3LHD, Foto: Jure Živković
Za kraj, pitamo Dabrovića i da nam malo više ispriča o njihovom internom projektu koji su u 3LHD-u razvijali godinama, a koji je ne tako davno zaživio. U pitanju je računalni software VOLUM3 uz pomoć kojeg imaju želju promijeniti tradicionalno građenje koje je usporeno, komplicirano i ekološki neosviješteno.
Digitalna platforma kroz koju mogu surađivati svi sudionici u procesu projektiranja, gradnje i održavanja zgrade
Cilj im je, govori, ubrzati i unaprijediti cijeli proces građenja, pomoći integraciji proizvođača, klijenata i investitora, pogotovo danas kad je proizvod bitan, ne samo po cijeni i izgledu nego i održivosti. Bitno je da svi parametri uključeni u odabir nekog materijala ili proizvoda zažive i prenesu se i u korištenje građevina. Važno je da krajnji korisnik može pronaći sve relevantne podatke o održavanju zgrade, ugrađenim proizvodima i njihovom životnom ciklusu.
Sve to uspjeli su implementirati u digitalnu platformu VOLUM3, kroz koju mogu surađivati svi sudionici u procesu projektiranja, gradnje i održavanja zgrade. S platformom, govori, žele utjecati na smanjenje ugljičnog otiska, učiniti korak prema održivosti, jer VOLUM3 pomaže u smanjenju emisije ugljičnih plinova, i kako Dabrović navodi, partner je na putu prema klimatskoj neutralnosti. VOLUM3 integrira sve funkcije koje su korisniku potrebne, od digitalnih planova, izvješća, specifikacija, a namijenjen je svima – arhitektima, dizajnerima, voditeljima projekata, investitorima, izvođačima, proizvođačima.
Zasad imaju preko 3000 korisnika u bazi, čak 1000 firmi. “Primjera radi, na projektu Kampusa Rimac na VOLUM3u postoji 300 registriranih korisnika koji za vrijeme građenja prate sve informacije. Na platformi su spremljene sve specifikacije proizvoda i svi nacrti dostupni su digitalno. Proizvođači su na platformu uključeni kroz katalog proizvoda, koji im omogućuje da za svoje proizvode izrade specifikacije i plasiraju ih u projekte preko arhitekata i dizajnera interijera. Svi podaci ostaju na platformi kako bi ih krajnji korisnici, investitori ili firme koje održavaju zgradu mogli koristiti u održavanju kroz cijeli životni ciklus građevine.”
